Božidar Orešković

Božidar Orešković
glumac
Biografske informacije
Rođenje21. kolovoza 1942.
Zagreb
Smrt9. srpnja 2010.
Velika Gorica
Profesionalne informacije
Zanimanjeglumac
Znamenite uloge
Riđan u Kapelski kresovi

Božidar Orešković (21. kolovoza 1942. — 9. srpnja 2010.) bio je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.

Biografija

Pohađao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, i još kao student je nastupao u Zagrebačkom dramskom kazalištu (kasnije Gradsko dramsko kazalište Gavella).[1] Diplomirao je 1965. godine, u klasi profesora Georgija Para. Nakon studija se pridružio ansamblu drame Hrvatskog narodnog kazališta,[2] u kome je ostao do umirovljenja.[1]

Sredinom 1990-ih je osnovao vlastito kazalište, „Teatar 101“, gdje je uprizorio nekoliko vlastitih i tuđih tekstova u obliku malih i pokretnih produkcija, surađujući većinom s kolegama iz matičnog kazališta i s kojima je gostovao u drugim hrvatskim kazalištima. U svom kazalištu je bila popularna monodrama „Ako Boga nema“, za koju je adaptirao tekstove iz djela Dojstojevskog i interpolirao pjesme Vladimira Visockoga.[1]

Filmsku karijeru započeo je 1969. u filmu „Divlji anđeli“, u režiji Fadila Hadžića, u kojem je igrao najopasnijeg od trojice delinkvenata. Najveću popularnost je ostvario televizijskim ulogama, osobito kao „Riđan“ u televizijskom serijalu „Kapelski kresovi“ (1974),[1] u režiji Ivana Hetriha, po istoimenom romanu Veljka Kovačevića. Za ulogu suca Bracka u Ibsenovoj „Heddi Gabler“ osvojio je Nagradu „Mila Dimitrijević“ (1996).[2] Odlikovao se izuzetnim glumačkim temperamentom, markantnom pojavom, osebujnom bojom glasa i velikom glumačkom izražajnošću.[1]

Osim glumom, bavio se i pisanjem. Napisao je roman „Sedmi dan“ (1993), u kojem je na osebujan način literarno iskazano iskustvo smrti i umiranja. Napisao je osam monodrama, brojne kazališne tekstove, drame i adaptacije, od kojih je mnoge sam uprizorio i u njima nastupao. Njegova komedija „Glasnogovornik“, duhovita i satirična rekapitulacija glumačkog života, u režiji Georgija Para (2009).[1]

Umirovio se 2007. godine, nakon 42 godine rada, odbivši tradicionalni kazališni domjenak, pošto je smatrao da penzioniranje „nije razlog za slavlje“.[1] Nakon toga se okušao u hrvatskim sapunicama.[2]

Potkraj života se povukao na porodično imanje pokraj Velike Gorice. Po njegovoj želji, posljednji ispraćaj održan je samo u krugu najuže obitelji.[1]

Filmografija

Televizijske uloge

Filmske uloge

  • "Živi i mrtvi" kao zapovjednik (2007.)
  • "Crveno i crno" kao Felix (2006.)
  • "Volim te" kao Krešin otac (2005.)
  • "Snivaj zlato moje" kao Bacani (2005.)
  • "Slučajna suputnica" kao Mrazović (2004.)
  • "Konjanik" kao zapovjednik (2003.)
  • "Kraljica noći" kao dr. Primorac (2001.)
  • "Je li jasno, prijatelju?" kao Davor (2000.)
  • "Četverored" kao Gedža (1999.)
  • "Zavaravanje" (1998.)
  • "Novogodišnja pljačka" kao Vinko Novak (1997.)
  • "Zagorje, dvorci" (1997.)
  • "Kako je počeo rat na mom otoku" kao Boris Bašić (1996.)
  • "Noć za slušanje" kao Boris (1995.)
  • "Gospa" kao policajac (1994.)
  • "Krhotine - Kronika jednog nestajanja" kao Tomo Livaja (1991.)
  • "Orao" kao Dražen (1990.)
  • "Ucjena" (1982.)
  • "Sitne igre" (1981.)
  • "Dva sanduka dinamita" (1980.)
  • "Pjesma od rastanka" (1979.)
  • "Pucanj" kao Tomo Bradić (1977.)
  • "Tri jablana" (1976.)
  • "Izdaja" (1976.)
  • "Kratka noć" (1970.)
  • "Pucanj" (1970.)
  • "Divlji anđeli" kao Klej (1969.)

Izvori

Literatura

  • „Božidar Orešković - biografija”. Zagreb: Hrvatski filmski savez. 
  • Peresson, Fedra (2010). „Sjećanja: Izniman temperament”. Hrvatsko glumište (Zagreb: Hrvatsko društvo dramskih umjetnika) 44-45. ISSN 1331-8705. Pristupljeno 18. 4. 2018. 

Vanjske veze

  • Božidar Orešković na sajtu IMDb