Genadije II Carigradski
| Genadije II | |
|---|---|
| vaseljenski patrijarh Carigrada | |
 Genadije II Sholarios na fresci manastira u Seru | |
| Crkva | Vaseljenska patrijaršija |
| Prethodnik | Atanasije II Joazaf I Sofronije I[1] |
| Nasljednik | Isidor II Sofronije I Marko II[1] |
| Lični detalji | |
| Ime po rođenju | Georgios Kourtesios Scholarios |
| Rođenje | o. 1400 Carigrad |
| Smrt | o. 1473 Manastir Svetog Jovana Prodromosa kraj Sera |
Genadije II (grčki: Γεννάδιος Β; pravim imenom Georgios Kourtesios Scholarios (grčki: Γεώργιος Κουρτέσιος Σχολάριος; o. 1400 - o. 1473) bio je bizantski pravoslavni svećenik, teolog i filozof najpoznatiji kao prvi patrijarh Carigrada pod osmanlijskom vlašću, gdje je stolovao u tri navrata od 1454. do 1464. godine.
Rodio se u Carigradu i studirao kod Markos Eugenikosa (kasnije poznatog kao Marko Efeški). Poslije je podučavao filozofiju prije nego što je ušao u službu bizantskog cara Jovana VIII Paleologa. Njega je 1438. otpratio u Italiju na Firentinski koncil gdje je i sam sudjelovao, podržavši carevu politiku podvrgavanja bizantske pravoslavne crkve autoritetu katoličkog pape, odnosno tzv. Firentinsku uniju. Na istom saboru je vodio žestoku polemiku sa popularnim humanističkim filozofom Pletonom.
Nakon povratka u Carigrad Genadije je, međutim, brzo promijenio mišljenje, odnosno odbacio Firentinsku uniju, držeći da ne postoji teološka podloga za izmirenje sa katolicima. To je velikim dijelom tumačio neusklađenšću filozofije Tome Akvinskog sa stavovima bizantskog filozofa i teologa Grigorija Palame. Vrlo brzo je postao jedan od vodećih protivnika Unije, a zbog toga ga je njegov antiunionistički mentor Marko Efeški pohvalio na samrtnoj postelji 1444. godine. Kada su vjernici vidjeli unijatski obred u Aja Sofiji, došli su se požaliti Genadiju, koji je tada bio monah u manastiru manastiru Pantokratora. Genadije se od njih sakrio, ali je, prema legendi, ostavio cedulju na kojoj je prorekao da će "Romejci zbog toga što su izgubili pravu vjeru i uzdali se u Italijane izgubiti grad".
Genadijevo navodno proročanstvo se ispunilo kada su Osmanlije 29. maja 1453. osvojile Carigrad i tako okončale Bizantsko Carstvo. Genadije je tada zarobljen, ali ga je već tri dana kasnije osmanlijski sultan Mehmed II Osvajač imenovao novim patrijarhom. Suvremeni historičari vjeruju da je time Mehmed htio konsolidirati kako vlast nad gradom, tako i spriječiti da njegovi novi podanici podrže eventualni križarski rat katoličkih država za oslobođenje Carigrada. Genadije je dobio ne samo crkvene, nego i svjetovne ovlasti, odnosno postao etnarh, odnosno predstavnik "rumskog" (grčkog) mileta gdje su ne-turski podanici Carstva uživali vjersku i kulturnu autonomiju. Taj se aranžman, manje-više, održao kroz nekoliko vijekova osmanske vlasti.
Genadije je formalno postavljen za patrijarha u proljeće 1454. godine. Međutim, nije bio zadovoljan svojim stolovanjem, te je oko 1456. odstupio sa mjesta patrijarha. Historičari špekuliraju da je razlog za to bilo nezadovoljstvo Mehmedovim postupanjem prema kršćanima. Vjernici su ga, međutim, nagovorili da još dva puta preuzme mjesto patrijarha, vjerojatno nezadovoljni njegovim nasljednicima. Genadije je konačno odstupio 1464. godine, te ostatak života proveo u manastirima, baveći se spisateljskim radom.
U popularnoj kulturi
Genadije se pojavljuje kao lik u Fetih 1453, turskom historijskom filmu iz 2012. godine, a gdje njegov lik tumači Adnan Kürtçü.
Izvori
Literatura
Genadije II Carigradski na Wikimedijinoj ostavi
- Marie-Hélène Blanchet, Georges-Gennadios Scholarios (vers 1400-vers 1472):un intellectuel orthodoxe face à la disparition de l'empire byzantin, Institut Français d'Etudes Byzantines, Paris, 2008.
- Joseph Gill, ‘George Scholarius’, in J. Gill, Personalities of the Council of Florence and other Essays, Oxford, 1964, pp. 79–94
- Eugenia Russell, "St Demetrius of Thessalonica; Cult and Devotion in the Middle Ages", Peter Lang, Oxford, 2010. ISBN 978-3-0343-0181-7
- C.J.G. Turner, ‘The career of Georgios Gennadios Scholarios’, Byzantion 39 (1969), 420–55
- C.J.G. Turner, ‘George Gennadius Scholarius and the Council of Florence’, Journal of Theological Studies 18 (1967), 83–103
- p
- r
- u
Episkopi Bizanta i Patrijarsi Carigrada
(do 330)
Sveti Andrija • Stahije • Onisim • Polikarp I • Plutarh • Sedekion • Diogen • Elevterije • Feliks • Polikarp II • Atenodor • Evazije • Lavrentije • Alipije • Pertinaks • Olimpijan • Marko I • Filadelf • Kirijak I • Kastin • Eugenije I • Tit • Dometije • Rufin • Prob • Metrofan • Aleksandar
(330–451)
Aleksandar • Pavle I • Euzebije • Makedonije I • Eudoksije • Evagrije • Demofil • Maksim I • Grigorije I • Nektarije • Jovan I Hriuostom • Arsakije • Atik • Sisinije I • Nestorije • Maksimijan • Prokle • Flavijan • Anatolije
Vizantijski period (451–1453)
Anatolije • Genadije I • Akakije • Fravita • Eufemije • Makedonije II • Timotije I • Jovan II • Epifanije • Antim I • Mena • Evhtihije • Jovan III • Jovan IV • Kirijak II • Toma I • Sergej I • Pir • Pavle II • Petar • Toma II • Jovan V • Konstantin I • Teodor I • Georgije I • Pavle III • Kalinik I • Kir • Jovan VI • German I • Anastazije • Konstantin II • Nikita I • Pavle IV • Tarasije • Nikifor I • Teodot I • Antonije I • Jovan VII • Metodije I • Ignjatije • Fotije I • Stefan I • Antonije II • Nikola I • Eufimije I • Stefan II • Trifun • Teofilakt • Polievkt • Vasilije I • Antonije III • Nikola II • Sisinije II • Sergej II • Eustahije • Aleksije • Mihajlo I • Konstantin III • Jovan VIII • Kozma I • Evstratije • Nikola III • Jovan IX • Lav • Mihajlo II • Kozma II • Nikola IV • Teodot II • Neofit I • Konstantin IV • Luka • Mihajlo III • Kariton • Teodisije I • Vasilije II • Nikita II • Leontije • Dositej • Georgije II • Jovan X • Mihajlo IV† • Teodor II† • Maksim II† • Μanuel I† • German II† • Metodije II† • Manuel II† • Arsenije† • Nikifor II† • German III • Josif I • Jovan XI • Grigorije II • Atanasije I • Jovan XII • Nefon I • Jovan XIII • Gerasim I • Isak • Jovan XIV • Isidor I • Kalist I • Filotej • Makarije • Nil • Antonije IV • Kalist II • Matej I • Eufimije II • Josif II • Mitrofan II • Grigorije III • Atanasije II
Otomanski period (1453–1923)
Genadije II • Isidor II • Sofronije I • Joasaf I • Marko II • Simeon • Dionisije I • Rafael I • Maksim III • Nefon II • Maksim IV • Joakim I • Pahomije I • Teolept I • Jeremija I • Joanikije I • Dionisije II • Joasaf II • Mitrofan III • Jeremija II • Pahomije II • Teolept II • Matej II • Gavrilo I • Teofan I • Meletije I • Neofit II • Rafael II • Kiril I • Timotije II • Grigorije IV • Antim II • Kiril II • Atanasije III • Neofit III • Partenije I • Partenije II • Joanikije II • Kiril III • Pajsije I • Partenije III • Gavrilo II • Partenije IV • Dionisije III • Kliment • Metodije III • Dionisije IV • Gerasim II • Atanasije IV • Jakov • Kalinik II • Neofit IV • Gavrilo III • Neofit V • Kiprijan • Atanasije V • Kiril IV • Kozma III • Jeremija III • Kalinik III‡ • Pajsije II • Serafim I • Neofit VI • Kiril V • Kalinik IV (III) • Serafim II • Joanikije III • Samjuel • Meletije II • Teodisije II • Sofronije II • Gavrilo IV • Prokopije • Neofit VII • Gerasim III • Georgije V • Kalinik V (IV) • Jeremija IV • Kiril VI • Evgenije II • Antim III • Krisant • Agatangel • Konstantije I • Konstantije II • Georgije VI • Antim IV • Antim V • German IV • Meletije III • Antim VI • Kiril VII • Joakim II • Sofronije III • Joakim III • Joakim IV • Dionisije V • Neofit VIII • Antim VII • Konstantin V • German V • Meletije IV
Moderni period (od 1923)
Georgije VII • Konstantin VI • Vasilije III • Fotije II • Venuijamin • Maksim V • Atenagora • Dimitrije • Vartolomej
† u egzilu u Nikeji ‡ ponekad se ne ubraja u partrijarhe
