Olof Palme

Olof Palme
Olof Palme

33. Premijer Švedske
Mandat
14. listopada 1969. – 8. listopada 1976.
Prethodnik Tage Erlander
Nasljednik Thorbjörn Fälldin

37. Premijer Švedske
Mandat
8. listopada 1982. – 1. ožujka 1986.
Prethodnik  Thorbjörn Fälldin
Nasljednik Ingvar Carlsson

Rođenje 30. siječnja 1927.
Švedska Stockholm, Švedska
Smrt 1. ožujka, 1986.
Švedska Stockholm, Švedska
Politička stranka SSA
Supružnik Lisbet Palme rođ. Beck-Friis

Potpis

Sven Olof Joachim Palme (Stockholm, 30. siječnja 1927. - Stockholm, 1. ožujka, 1986.), švedski političar.

Palme je bio predsjednik Švedske socijaldemokratske stranke (SSA) od 1969. do 1986., te premijer Švedske u dva mandata. Prvi put je obnašao dužnost od 14. listopada 1969. do 8. listopada 1976., a drugi put od 8. listopada 1982. do 1. ožujka, 1986., kada je na njega počinjen atentat. Palmeovo ubojstvo bilo je prvo takvog tipa u novijoj švedskoj povijesti, tako da je na cijelu Skandinaviju imala onakav utjecaj kakav je atentat na Johna F. Kennedya imao na SAD.[1]

Rani život i obrazovanje

Sven Olof Joachim Palme rođen je u Östermalmu, Stockholm, Švedska 30. siječnja 1927. Njegov otac bio je nizozemskog podrijetla, a majka Freiin von Knieriem podrijetlom je bila baltička Nijemica.[2] Unatoč pripadnosti visokoj srednjoj klasi i konzervativnom odgoju njegov politički svjetonazor bio je socijaldemokratski.[2] To je uglavnom efekt njegovih putovanja u Treći svijet i u SAD, gdje je tijekom 1940-ih vidio velike razlike u klasama i rasnu segregaciju.[2]

Palme je od 1947. do 1948. studirao u Ohiou gdje je u manje od godinu dana diplomirao sa A.B.-om.[3] Inispiriran radikalnom debatom među studentima, napisao je kritički esej o Hayekovom Putu prema ropstvu. Nakon autostopiranja po Americi, Palme se vratio u Švedsku gdje je studirao pravo na sveučilištu u Stockholmu. Tijekom studija Palme se uključio u studentsku politiku i postao član SFS-a. Godine 1951. postao je član socijaldemokratske studentske asocijacije u Stockholmu, iako se govorilo da tada nije dolazio na sastanke. Sljedeće godine izabran je za predsjednika SFS-a.

Palme je svoju socijalističku orijentaciju argumentirao sa tri činjenice:

  • Godine 1947. prisustvovao je debati o porezima između socijaldemokrata Ernsta Wigforssa, konzervativca Jarla Hjalmarssona i liberala Elona Anderssona
  • Vrijeme koje je proveo u SAD-u tijekom 1940-ih pokazalo mu je enormnu razliku među klasama i znatnu količinu rasizma prema crncima u SAD-u.
  • Putovanje u Aziju 1953. pokazalo mu je posljedice kolonijalizma i imperijalizma.

Politička karijera

Palme 1973.

Godine 1953., Palme je od strane tadašnjeg socijaldemokratskog premijera Tagea Erlandera pozvan da radi u njegov sekretarijat. Nakon dvije godine, 1955., Palme je postao član SSU-a, a 1958. izabran je za člana parlamenta.

Palme je od 1963. pa nadalje držao nekoliko visokih pozicija. Godine 1967. postao je ministar obrazovanja, a već sljedeće godine dobio je snažne kritike od strane ljevičarskih studenata koji su protestirali zbog vladinih planova o sveučilišnim reformama. Kada je Tage Erlander 1969. odstupio sa dužnosti, Palme je 14. listopada 1969. jednoglasno izarban za novog predsjednika socijaldemokratske stranke, te je naslijedio Erlandera na mjestu premijera.

Palme je, uz Raoula Wallenberga i Daga Hammarskjölda, postao najpoznatiji švedski političar XX. stoljeća zbog svojeg premijerskog mandata od 125 mjeseci, svojoj žustroj opoziciji SAD-u[4][5] i svom šokantnom atentatu.

Njegov protégé i politički saveznik Bernt Carlsson, koji je postavljen za UN-ovog izaslanika u Namibiji u srpnju 1987., također je doživio preranu smrt. Carlsson je umro u padu Pan Amovog leta 103 21. prosinca 1988., dok je bio na putu za svečanu ceremoniju potpisivanja u New Yorku sljedeći dan, na kojemu je Južna Afrika trebala dati nezavisnost Namibiji.

Olof Palme je svoje praznike provodio na otoku Fårö, koji je bio zatvoren za sve ljude koji nisu Šveđani.

Atentat

Komemoracijska ploča na mjestu ubojstva Olofa Palmea
Glavni članak: Atentat na Olofa Palmea

Olof Palme često je bio bez tjelohraniteljske pratnje, te je i u noći kada je ubijen isto bio bez tjelohranitelja. Vraćajući se iz kina sa svojom suprugom Lisbet Palme, dok su prolazili centrom Stockholma, Palme i njegova supruga napadnuti su. Palme je u 23:21 primio fatalni metak u leđa, dok je drugi metak ozlijedio njegovu suprugu.

Policija je rekla da je jedan taksist svojim mobitelom podigao uzbunu. Dvije djevojke koje su sjedile u automobilu u blizini također su pokušale pomoći premijeru. Palme je brzo prevezen u bolnicu, no 1. ožujka 1986. u 00:01 bolnica je objavila da je premijer Palme umro od posljedica ranjavanja. Njegova supruga poslana je na njegu, te se oporavila od posljedica ranjavanja.

Palmeov zamjenik Ingvar Carlsson odmah je pruzeo poziciju premijera i predsjednika SSA-a.

Za ubojstvo premijera, 1988. optužen je Christer Pettersson, sitni kriminalac, no nakon žalbe Vrhovnom sudu oslobođen je. Mnogi danas ubojstvo premijera Palmea smatraju nerazjašnjenim sa mnogo otvorenih pitanja i teorija. Pettersson, koji je umro 2004., je unatoč prvobitnoj odluci osude priznao ubojstvo, no unatoč priznanju pušten je radi žalbe.[6] Njegova djevojka iz tog vremena, 2007. je otkrila nekoliko pisama u kojima je Pettersson priznao ubojstvo.[7]

Izvori

  1. Nordstrom, Byron (2000.). Skandinavija od 1500. University of Minnesota Press, str. 347. "Ubojstvo švedskog premijera Olafa Palmea u veljači 1986 u blizini Sergelstorgeta u Stockholmu, šokiralo je narod. Politički atentati su u Skandinaviji bili potpuna nepoznanica."
  2. 2,0 2,1 2,2 „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2009-01-26. Pristupljeno 2011-05-01. 
  3. Kenyon College - [1] Arhivirano 2011-05-21 na Wayback Machine-u
  4. TIME: Švedski Olof Palme: "Neutralan, no glasan"”. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-22. Pristupljeno 2021-09-02. 
  5. „Castro hvali švedska dostignuća”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-20. Pristupljeno 2011-05-01. 
  6. Stručanjaci sumnjaju u ponovno otvaranje Palmeovog slučaja.
  7. „Sitni kriminalac je ubio Palmea”. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-30. Pristupljeno 2011-05-01. 

Eksterni linkovi

Olof Palme na Wikimedijinoj ostavi
  • Olofpalme.org Official page of the Olof Palme Archives with various documents.
  • Selected Speeches by Olof Palme Arhivirano 2009-12-25 na Wayback Machine-u - Speeches on Africa in English.
  • Olof Palme's visit to Cuba[mrtav link] - Speech by Fidel Castro on the Swedish-Cuban friendship, 1975.
Prethodnik:
Gösta Skoglund
Ministar komunikacija
1965. – 1967.
Nasljednik:
Svante Lundkvist
Prethodnik:
Ragnar Edenman
Ministar obrazovanja
1967. – 1969.
Nasljednik:
Ingvar Carlsson
Prethodnik:
Tage Erlander
Premijer Švedske
14. listopada 1969. – 8. listopada 1976.
Nasljednik:
Thorbjörn Fälldin
Prethodnik:
Tage Erlander
Predsjednik SSA-a
1969. – 1986.
Nasljednik:
Ingvar Carlsson
Prethodnik:
Thorbjörn Fälldin
Premijer Švedske
8. listopada 1982. – 1. ožujka, 1986.
Nasljednik:
Ingvar Carlsson
  • p
  • r
  • u
Premijeri Švedske
Instrument vladavine od 1809. godine (1876–1974)
  • De Geer, Sr.
  • Posse
  • Thyselius
  • Themptander
  • G. Bildt
  • Åkerhielm
  • Boström
  • von Otter
  • Boström
  • Ramstedt
  • Lundeberg
  • Staaff
  • Lindman
  • Staaff
  • Hammarskjöld
  • Swartz
  • Edén
  • Branting
  • De Geer, Jr.
  • von Sydow
  • Branting
  • Trygger
  • Branting
  • Sandler
  • Ekman
  • Lindman
  • Ekman
  • Hamrin
  • Hansson
  • Pehrsson-Bramstorp
  • Hansson
  • Erlander
  • Palme
Instrument vladvine od 1974. godine (1975–)
  • p
  • r
  • u
Ličnosti Hladnog rata
Primarni sudionici: NATO   Varšavski pakt   Pokret nesvrstanih
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države
Primarni vođe
Ostali
Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Primarni vođe
Ostali
Evropa

Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill  Ujedinjeno Kraljevstvo Clement Attlee  Ujedinjeno Kraljevstvo Anthony Eden  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Macmillan  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Wilson  Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher  Francuska Charles de Gaulle  Francuska Georges Pompidou  Francuska François Mitterrand  Francuska Robert Schuman  Francuska Jean Monnet  Njemačka Konrad Adenauer  Njemačka Willy Brandt  Njemačka Helmut Kohl  Italija Alcide De Gasperi  Italija Aldo Moro  Italija Giovanni Leone  Italija Giulio Andreotti  Italija Sandro Pertini  Irska Éamon de Valera  Irska Seán MacBride  Francisco Franco  Portugal António de Oliveira Salazar  Švedska Dag Hammarskjöld  Švedska Olof Palme  Norveška Trygve Lie  Belgija Paul-Henri Spaak  Austrija Kurt Waldheim  Vatikan Ivan XXIII.  Vatikan Pavao VI.  Vatikan Ivan Pavao II.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Broz Tito  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Bakarić  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Edvard Kardelj  Istočna Njemačka Walter Ulbricht  Istočna Njemačka Erich Honecker  Todor Živkov  Imre Nagy  János Kádár  Mátyás Rákosi  Miklós Németh  Nicolae Ceauşescu  Čehoslovačka Aleksandar Dubček  Čehoslovačka Gustáv Husák  Čehoslovačka Václav Havel  Enver Hoxha  Lech Wałęsa  Bolesław Bierut  Władysław Gomułka  Wojciech Jaruzelski

Azija
Afrika
Amerike

Kanada Lester B. Pearson  Kanada Pierre Trudeau  Kuba Fulgencio Batista  Kuba Fidel Castro  Kuba Che Guevara  Haiti François Duvalier  Haiti Jean-Claude Duvalier  Dominikanska Republika Rafael Trujillo  Trinidad i Tobago Ellis Clarke  Grenada Eric Gairy  Grenada Maurice Bishop  Kostarika José Figueres Ferrer  Kostarika Óscar Arias  Nikaragva Anastasio Somoza García  Nikaragva Anastasio Somoza Debayle  Nikaragva Daniel Ortega  Honduras Oswaldo López Arellano  Panama Omar Torrijos  Panama Manuel Noriega  Gvatemala Jacobo Arbenz Guzmán

Čile Salvador Allende  Čile Augusto Pinochet  Argentina Juan Perón  Argentina Arturo Illia  Argentina Isabel Perón  Argentina Jorge Rafael Videla  Brazil Getúlio Vargas  Brazil Juscelino Kubitschek  Brazil João Goulart  Brazil Humberto Castelo Branco  Brazil Ernesto Geisel  Venezuela Rómulo Betancourt  Bolivija Hernán Siles Zuazo  Bolivija Víctor Paz Estenssoro  Bolivija Alfredo Ovando Candía  Ekvador José María Velasco Ibarra  Ekvador Guillermo Rodríguez  Gvajana Arthur Chung  Kolumbija Gustavo Rojas Pinilla  Kolumbija Gabriel París Gordillo  Kolumbija Alfonso López Michelsen  Peru Manuel Prado y Ugarteche  Peru Fernando Belaúnde Terry  Peru Juan Velasco Alvarado  Peru Javier Pérez de Cuéllar  Paragvaj Alfredo Stroessner  Surinam Dési Bouterse  Urugvaj Jorge Pacheco Areco  Urugvaj Juan María Bordaberry  Urugvaj Julio María Sanguinetti