Taht-e Sulejman
36°36′14″N 47°14′06″E / 36.60389°N 47.23500°E / 36.60389; 47.23500
Taht-e Sulejman | |
---|---|
Svjetska baština – UNESCO | |
Iran Taht-e Sulejman | |
Registriran: | 2003. (27. zasjedanje) |
Vrsta: | Kulturno dobro |
Mjerilo: | i, ii, iii, iv, vi |
Ugroženost: | no |
Referenca: | UNESCO |
Taht-e Sulejman (perz. تخت سلیمان, dosl. Salomonovo prijestolje) je arheološki lokalitet u iranskoj pokrajini Zapadni Azarbajdžan, na pola puta između gradova Urmije i Hamadana, kod današnjeg mjesta Takaba, oko 400 km zapadno od Teherana.
Izvorno je izgrađen kao citadela za vrijeme vladavine Sasanida, koja uključuje ostatke zoroastrijskog vatrenog hrama, a dijelom je obnovljena za muslimanskih vladara Ilhanida. Njegovo izvorno semitsko ime je bilo Adur Višnasp i bio je posvećen arteštarima, ratničkoj klasi Sasanida. Sasanidski vladari prije nego što su mogli sjesti na prijestolje bili su obvezani posjetiti tri ova hrama koja su nazivana i „Velikim vatrama” ili „Kraljevskim vatrama”[1].
Narodna predaja[2] kaže kako je kralj Salomon običavao zatočiti čudovišta u 100 metara dubokoj rasjelini poznatoj kao Zendani Sulejman ("Salomonov zatvor"), a jedan drugi krater u samoj citadeli ispunjen je svježom vodom, te se također kaže kako ga je načinio Salomon.
Arheološka iskapanja su otkrila ahemenidske tragove iz 5. vijeka pne., ali i kasnije iz perioda partskog naselja na citadeli. Tu je pronađen i novac iz vremena sasanidskih vladara, ali i bizantskog cara Teodeozija II. (408. - 450.). Zbog svega navedenog 2003. godine upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.
Galerija
Povezano
- Derbent (Rusija), također sasanidska utvrda
- Stari grad Baku (Azerbajdžan) ima "Toranj djeva" koji je još jedno mjesto "Kraljevske vatre"
Izvori
Vanjske veze
- Takhtesoleiman.ir Taht-e Sulejman Arhivirano 2005-04-05 na Wayback Machine-u - službena stranica (per.) (en)
- Opera.com, fotografije
- Irannegah.com, video
- Ostali projekti
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Taht-e Sulejman |
- p
- r
- u
Islamski: samanidski (819–999) • bujidski (934–1055) • gaznavidski (963–1187) • guridski (1148–1215) • seldžučki (1037–1194) • ilhanidski (1256–1335) • timuridski (1370–1507) • safavidski (1501–1736) • kadžarski (1785–1925)