Thomas Mann

Thomas Mann
Biografske informacije
Rođenje6.6. 1875.
Lübeck, Njemačka
Smrt12.8. 1956.
Zürich, Švicarska
Obrazovanje
Zanimanjeromanopisac, novelist, esejist
Opus
Književne vrsteBildungsroman, historijski roman, pikarski roman
Znamenita djela
Buddenbrookovu, Čarobni brijeg "Smrt u Veneciji"
Inspiracija
Od

Thomas Mann (Lübeck, 6. juni 1875. - Zürich, 12. august 1955.), njemački književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929. godine

Biografija

Paul Thomas Mann je autor koji se svojim stvaralaštvom javlja krajem 19. vijeka da bi svojom fikcionalnom prozom obilježio književnu produkciju kako njemačkog govornog područja tako i književno stvaralaštvo šireg, evropskog književnog kruga u prvoj polovici 20. vijeka.

Svoj prvi značajniji proboj u književne krugove Thomas Mann bilježi objavljivanjem pripovjetke Gefallen 1894. godine da bi 1898. godine uslijedilo objavljivanje i njegove prve zbirke pripovjedaka Der Kleine Herr Friedemann. Novellen. U to doba intenzivno radi i na svojem prvom romanu Buddenbrooks. Verfall einer Familie koji objavljuje 1901. godine. Nakon rada na tom romanu započinje s dugogodišnjim prikupljanjem i oblikovanjem materijala za svoje duže pripovijetke Tonio Kröger i Tristan, kao i za dramu Fiorenza, a 1903. godine objavljuje i svoju drugu zbirku pripovjetki pod naslovom Tristan. Sechs Novellen.

1905. godine Thomas Mann zasniva obitelj, oženivši Katharinu Pringsheim, djevojku iz ugledne i bogate münchenske jevrejske obitelji, s kojom će imati šestero djece. U Mannovu životu nakon ženidbe slijedi razdoblje koje će sve do 1914. godine obilježavati njegova, naposljetku i uspješna, nastojanja da se situira i u građanskom životu. Riječ je o razdoblju relativne slave i blagostanja, s nizom gostovanja na kojima čita iz svojih djela, odlascima u lječilišta i na odmore tako da je, izuzme li se željeznička nesreća, koju je bez većih posljedica preživio 1906. godine, ovo razdoblje bilo razdoblje bez upadljivih izvanjskih događaja. To, međutim, ne znači da Mann zanemaruje svoju spisateljsku djelatnost, naprotiv, u to doba dovršava svoj jedini izlet u dramsko stvaralaštvo, dramu Fiorenza, nadalje piše svoj drugi duži roman Königliche Hoheit, kao i niz kraćih pripovjednih tekstova poput primjerice Schwere Stunde, Wälsungenblut i Der Tod in Venedig. To razdoblje ujedno obilježava i Mannova sve veća esejistička produkcija unutar koje je potrebno izdvojiti dva priloga, Ein Nachwort i Bilse und ich, kao njegove najvažnije poetske samorefleksije u njegovom ranom razdoblju u kojima poduzima ozbiljne pokušaje elaboracije svoje umjetničke pozicije.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata Thomas Mann se svojom esejističkom produkcijom pridružuje nacionalom valu oduševljenja ratom, pri čemu vrhunac njegovog nacionalno-konzervativnog političkog stava predstavlja po završetku rata objavljena zbirka esejističko-političkih priloga pod naslovom Betrachtungen eines Unpolitischen. No Mann takav politički stav odbacuje u doba Weimarske Republike te se postupno priklanja demokratskim političkim uvjerenjima, što ga dovodi u sukob sa sve snažnijim nacionalsocijalističkim pokretom, da bi početkom tridesetih godina postao ogorčeni protivnik nacionalsocijalista. Posljedica toga bit će njegova egzilizacija koja će trajati sve do pedesetih godina dvadesetog vijeka.

Stvaralaštvo Thomasa Manna od kraja Prvog svjetskog rata pa sve do egzila obilježava rad kako na kraćim proznim i esejističkim tekstovima, tako i na opsežnijim djelima poput romana Der Zauberberg i pripovijetke Mario und der Zauberer. Ein tragisches Reiseerlebnis. No i u egzilu Mann ne odlaže svoje pero, već između ostalog dovršava dvadesetih godina započeti četverodijelni ciklus romana Josip i njegova braća, piše roman Lotte u Weimaru, kao i pripovjetku Zakon. Nakon Drugog svjetskog rata objavljuje romane Doktor Faustus, Izabrani, kao i svoj posljednji veliki roman Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull.

Krajem juna 1952. godine Mannovi odlaze na svoje prvo putovanje po Evropi nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Na putovanju Manna sustiže glasina da je simpatizer sovjetskog režima, pa se iz predostrožnosti s obitelji stalno nastanjuje u Švicarskoj. I nadalje neprestano zaokupljen koncipiranjem svojih djela, publicističkih priloga, prijemima i javnim predavanjima, Thomas Mann u julu 1955. godine obolijeva od tromboze da bi svoje pero definitivno odložio 12. augusta te iste godine u züriškoj kantonalnoj bolnici.

Djela

Romani

  • Buddenbrookovi (Buddenbrooks - Verfall einer Familie) - 1901.
  • Kraljevska Visost (Königliche Hoheit) - 1909.
  • Čudesna gora (Der Zauberberg) - 1924.
  • Joseph und seine Brüder (tetralogija 1933. - 1943.)
    • Die Geschichten Jaakobs - 1933.
    • Der junge Joseph - 1934.
    • Joseph in Ägypten - 1936.
    • Joseph der Ernährer - 1943.
  • Lotte in Weimar - 1939.
  • Doktor Faustus - 1947.
  • Der Erwählte - 1951.
  • Ispovijedi varalice Felixa Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull) - 1954.

Pripovijetke

  • Vision (1893.)
  • Gefallen (1894.)
  • Der Wille zum Glück (1896.)
  • Der kleine Herr Friedemann (1897.)
  • Der Tod (1897.)
  • Der Bajazzo (1897.)
  • Enttäuschung (1898.)
  • Tobias Mindernickel (1898.)
  • Der Kleiderschrank. Eine Geschichte voller Rätsel (1899.)
  • Gerächt (1899.)
  • Luischen (1900.)
  • Der Weg zum Friedhof (1900.)
  • Gladius Dei (1902.)
  • Tristan (1903.)
  • Die Hungernden (1903.)
  • Tonio Kröger (1903.)
  • Das Wunderkind (1903.)
  • Ein Glück (1904.)
  • Schwere Stunde (1905.)
  • Wälsungenblut (1906.)
  • Anekdote (1908.)
  • Das Eisenbahnunglück (1909.)
  • Wie Jappe und Do Escobar sich prügelten (1911.)
  • Der Tod in Venedig (1912.)
  • Beim Propheten (1914.)
  • Herr und Hund. Ein Idyll (1919.)
  • Unordnung und frühes Leid (1925.)
  • Mario und der Zauberer. Ein tragisches Reiseerlebnis (1930.)
  • Der Knabe Henoch (1934.)
  • Die vertauschten Köpfe. Eine indische Legende (1940.)
  • Das Gesetz (1943.)
  • Die Betrogene (1953.)
  • p
  • r
  • u
1901. – 1925.

1901. Sully Prudhomme   1902. Theodor Mommsen   1903. Bjørnstjerne Bjørnson   1904. Frédéric Mistral / José Echegaray y Eizaguirre   1905. Henryk Sienkiewicz   1906. Giosuè Carducci   1907. Rudyard Kipling   1908. Rudolf Eucken   1909. Selma Lagerlöf   1910. Paul von Heyse   1911. Maurice Maeterlinck   1912. Gerhart Hauptmann   1913. Rabindranath Tagore   1915. Romain Rolland   1916. Verner von Heidenstam   1917. Karl Adolph Gjellerup / Henrik Pontoppidan   1919. Carl Spitteler   1920. Knut Hamsun   1921. Anatole France   1922. Jacinto Benavente   1923. William Butler Yeats   1924. Władysław Reymont   1925. George Bernard Shaw

1926. – 1950.

1926. Grazia Deledda   1927. Henri Bergson   1928. Sigrid Undset   1929. Thomas Mann   1930. Sinclair Lewis   1931. Erik Axel Karlfeldt   1932. John Galsworthy   1933. Ivan Bunjin   1934. Luigi Pirandello   1936. Eugene O'Neill   1937. Roger Martin du Gard   1938. Pearl S. Buck   1939. Frans Eemil Sillanpää   1944. Johannes Vilhelm Jensen   1945. Gabriela Mistral   1946. Hermann Hesse   1947. André Gide   1948. Thomas Stearns Eliot   1949. William Faulkner   1950. Bertrand Russell

1951. – 1975.

1951. Pär Lagerkvist   1952. François Mauriac   1953. Winston Churchill   1954. Ernest Hemingway   1955. Halldór Laxness   1956. Juan Ramón Jiménez   1957. Albert Camus   1958. Boris Pasternak1   1959. Salvatore Quasimodo   1960. Saint-John Perse   1961. Ivo Andrić   1962. John Steinbeck   1963. Jorgos Seferis   1964. Jean-Paul Sartre2   1965. Mihail Šolohov   1966. Šmuel Josef Agnon / Nelly Sachs   1967. Miguel Ángel Asturias   1968. Yasunari Kawabata   1969. Samuel Beckett   1970. Aleksandar Solženjicin   1971. Pablo Neruda   1972. Heinrich Böll   1973. Patrick White   1974. Eyvind Johnson / Harry Martinson   1975. Eugenio Montale

1976. – 2000.

1976. Saul Bellow   1977. Vicente Aleixandre   1978. Isaac Bashevis Singer   1979. Odiseas Elitis   1980. Czesław Miłosz   1981. Elias Canetti   1982. Gabriel García Márquez   1983. William Golding   1984. Jaroslav Seifert   1985. Claude Simon   1986. Wole Soyinka   1987. Joseph Brodsky   1988. Naguib Mahfouz   1989. Camilo José Cela   1990. Octavio Paz   1991. Nadine Gordimer   1992. Derek Walcott   1993. Toni Morrison   1994. Kenzaburō Ōe   1995. Seamus Heaney   1996. Wisława Szymborska   1997. Dario Fo   1998. José Saramago   1999. Günter Grass   2000. Gao Xingjian

2001. – 2024.

2001. Vidiadhar Surajprasad Naipaul   2002. Imre Kertész   2003. J. M. Coetzee   2004. Elfriede Jelinek   2005. Harold Pinter   2006. Orhan Pamuk   2007. Doris Lessing   2008. Jean-Marie Gustave Le Clézio   2009. Herta Müller   2010. Mario Vargas Llosa   2011. Tomas Tranströmer   2012. Mo Yan   2013. Alice Munro   2014. Patrick Modiano   2015. Svetlana Aleksijevič   2016. Bob Dylan   2017. Kazuo Ishiguro   2018. Olga Tokarczuk3   2019. Peter Handke   2020. Louise Glück   2021. Abdulrazak Gurnah   2022. Annie Ernaux   2023. Jon Fosse

1 Pasternak je odbio nagradu zbog pritiska tadašnjeg komunističkog režima.   2 Sartre je odbio nagradu iz moralnih razloga i zato jer se nije želio vezati uz institucije.   3 Nagrada je retroaktivno uručena 2019. godine.
Thomas Mann na Wikimedijinoj ostavi
Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 54151065
  • LCCN: n78095625
  • ISNI: 0000 0001 2133 3953
  • GND: 118577166
  • SELIBR: 206487
  • SUDOC: 027006190
  • BNF: cb119142833 (podaci)
  • BIBSYS: 90062643
  • HDS: 012092
  • MusicBrainz: b6458172-8cd1-47c3-a8d3-2011dd96b4cf
  • NLA: 35326177
  • NDL: 00448709
  • NKC: jn19990005365
  • BNE: XX1051568
  • CiNii: DA00141217
  • RKD: 213126
  • CONOR.SI: 7355747
  • NSK: 000046920