John William Strutt Rayleigh

John William Strutt Rayleigh

Rođenje 12. studenog 1842.
Langford Grove
Smrt 30. srpnja 1919.
Wirtham, Essex
Državljanstvo Britanac
Polje fizika
Institucija Sveučilište Cambridge
Alma mater Sveučilište Cambridge
Poznat po argon, Rayleighovo raspršenje, vidi "Doprinosi znanosti" u tekstu
Istaknute nagrade 2004. - Nobelova nagrada za fiziku
1899. - Copleyjeva medalja
Rayleighovo raspršenje sunčeve svjetlosti je razlog plave boje neba.

John William Strutt Rayleigh (Langford Grove, 12. studenog 1842. - Wirtham, Essex, 30. srpnja 1919.), engleski fizičar. Najpoznatiji je po tome što je zajedno sa Williamom Ramsayem otkrio kemijski element argon, za što je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1904. Poznat je i po Rayleighovom raspršenju, koje objašnjava zašto je nebo plave boje.

Životopis

Kao dječak bio je slabašan i krhkog zdravlja. Studirao je matematiku na Sveučilištu Cambridge od 1861. Oženio se s Evelyn Balfour 1871. i imali su tri dječaka. Bio je drugi profesor fizike na Sveučilištu Cambridge, nakon Jamesa Maxwella, a držao je katedru od 1879. do 1884. 1883. je objasnio dinamičko jedrenje, koje je primijetio kod morskih ptica. Od 1887. do 1905. bio je profesor prirodne filozofije. [1].

Doprinosi znanosti

  • Rayleighovo raspršenje: elastično raspršenje elektromagnetnoga zračenja na česticama puno manjima od valne duljine svjetlosti. Rayleighovo je raspršenje Sunčeve svjetlosti razlog plave boje neba.
  • Rayleighijev kriterij za rezoluciju (litografija): kriterij razlučivanja dvaju izvora svjetlosti iz ogibne slike; izvore je moguće razlučiti ako centralni maksimum ogibne slike jednoga izvora pada u prvi minimum ogibne slike drugoga izvora. Primjenjuje se za preparate koji sami svijetle, npr. u astronomskim teleskopima, jer zvijezde svijetle, te u mikroskopiji za fluorescentne preparate. Zato je najzgodniji model ogiba na okrugloj pukotini, jer se leća objektiva može predstaviti kao okrugla pukotina. Zrake koje izlaze iz točkastog izvora ogibaju se na pukotini te na zastoru stvaraju difrakcijsku sliku. Maksimumi su predstavljeni koncentričnim kružnicama, a najveći intanzitet ima nulti maksimum. Prvi minimum je udaljen za 1,22 l/D (l - valna duljina upadne svjetlosti, D - promjer pukotine (leće)).
  • Rayleighova razdioba: kod dubokog iščezavanja radio signala, kada su uvjeti nepovoljni i na prijemnu antenu zbog višestrukih refleksija dolazi više zraka približno iste amplitude, a slučajne faze (urbana sredina).
  • Rayleigh-Jeansov zakon zračenja: opisuje ovisnost intenziteta elektromagnetnoga zračenja crnoga tijela o valnoj duljini zračenja, na određenoj temperaturi, u okviru klasične elektrodinamike.
  • Rayleighov broj r: kada je r < ili = 1, fluid prenosi toplinu vođenjem (kondukcija), dok za r > 1 fluid prenosi toplinu strujanjem (konvekcija), tj. počinje kruženje.
  • Rayleigh – Ritzova metoda se temelji na traženju minimuma totalnog potencijala sustava, pri čemu se pomaci sustava (konstrukcije), koji moraju zadovoljiti zadane rubne uvjete, pretpostavljaju u obliku redova sastavljenih od umnožaka funkcija, najčešće algebarskih ili trigonometrijskih, i nepoznatih parametara koji se određuju iz uvjeta o minimumu ukupnog potencijala sustava. Koristi se za betonske konstrukcije, ukoliko je omjer stranica pravokutne ploče veći od 2, tada ploču zamjenjujemo grednim nosačem u smjeru kraćeg raspona, pretpostavljajući kako se opterećenje prenosi u smjeru kraćeg raspona.
  • Rayleigh–Taylorova nestabilnost: kod Rayleigh–Taylorove nestabilnosti, udaljenost penetracije mjehurića teškog fluida u laki fluid je funkcija od ubrzanja na vremenskoj skali: Agt2 (gdje je g gravitaciono ubrzanja, a t je vrijeme).
  • Rayleighovi površinski valovi: oni su primjer istodobne pojave longitudinalnih i transverzalnih valova, a mogu se naći i u krutinama. Ovdje je također karakteristično da čestice opisuju eliptične putanje, međutim čestice na površini se gibaju u jednom smjeru dok se čestice na dubini od 1/5 valne duljine kreću u drugom, u smjeru obrunutom od smjera širenja seimičkog vala.
  • Prvi znanstvenik koji je proučavao kavitaciju

Izvori

  1. ↑ "Lord Rayleigh: The Nobel Prize in Physics 1904" [1], publisher=The Nobel Foundation, 2010.
  • p
  • r
  • u
1901. – 1925.

1901. Wilhelm Conrad Röntgen  • 1902. Hendrik Antoon Lorentz / Pieter Zeeman  • 1903. Antoine Henri Becquerel / Pierre Curie / Marie Curie  • 1904. Lord Rayleigh  • 1905. Philipp Lenard  • 1906. Joseph John Thomson  • 1907. Albert A. Michelson  • 1908. Gabriel Lippmann  • 1909. Guglielmo Marconi / Karl Ferdinand Braun  • 1910. Johannes Diderik van der Waals  • 1911. Wilhelm Wien  • 1912. Nils Gustaf Dalén  • 1913. Heike Kamerlingh Onnes  • 1914. Max von Laue  • 1915. William Henry Bragg / William Lawrence Bragg  • 1917. Charles Glover Barkla  • 1918. Max Planck  • 1919. Johannes Stark  • 1920. Charles Édouard Guillaume  • 1921. Albert Einstein  • 1922. Niels Bohr  • 1923. Robert Andrews Millikan  • 1924. Manne Siegbahn  • 1925. James Franck / Gustav Hertz

1926. – 1950.

1926. Jean Baptiste Perrin  • 1927. Arthur Holly Compton / Charles Thomson Rees Wilson  • 1928. Owen Willans Richardson  • 1929. Louis de Broglie  • 1930. Čandrasekara Venkata Raman  • 1932. Werner Heisenberg  • 1933. Erwin Schrödinger / Paul Dirac  • 1935. James Chadwick  • 1936. Victor Franz Hess / Carl David Anderson  • 1937. Clinton Joseph Davisson / George Paget Thomson  • 1938. Enrico Fermi  • 1939. Ernest Orlando Lawrence  • 1943. Otto Stern  • 1944. Isidor Isaac Rabi  • 1945. Wolfgang Pauli  • 1946. Percy Williams Bridgman  • 1947. Edward Victor Appleton  • 1948. Patrick Blackett  • 1949. Hideki Yukawa  • 1950. Cecil Frank Powell

1951. – 1975.

1951. John Douglas Cockcroft / Ernest Walton  • 1952. Felix Bloch / Edward Mills Purcell  • 1953. Frits Zernike  • 1954. Max Born / Walther Bothe  • 1955. Willis Lamb / Polykarp Kusch  • 1956. William Shockley / John Bardeen / Walter Houser Brattain  • 1957. Lǐ Zhèngdào / Yáng Zhènníng  • 1958. Pavel Čerenkov / Ilja Frank / Igor Tam  • 1959. Emilio Segrè / Owen Chamberlain  • 1960. Donald A. Glaser  • 1961. Robert Hofstadter / Rudolf Mössbauer  • 1962. Lev Landau  • 1963. Eugene Wigner / Maria Goeppert-Mayer / J. Hans D. Jensen  • 1964. Charles H. Townes / Nikolaj Basov / Aleksandar Prohorov  • 1965. Shin'ichirō Tomonaga / Julian Schwinger / Richard Feynman  • 1966. Alfred Kastler  • 1967. Hans Bethe  • 1968. Luis Walter Alvarez  • 1969. Murray Gell-Mann  • 1970. Hannes Alfvén / Louis Néel  • 1971. Dennis Gabor  • 1972. John Bardeen / Leon Neil Cooper / John Robert Schrieffer  • 1973. Reona Esaki / Ivar Giaever / Brian Josephsonson  • 1974. Martin Ryle / Antony Hewish  • 1975. Aage Niels Bohr / Ben Roy Mottelson / James Rainwater

1976. – 2000.

1976. Burton Richter / Samuel C. C. Ting  • 1977. Philip Warren Anderson / Nevill Francis Mott / John Hasbrouck van Vleck  • 1978. Pjotr Kapica / Arno Allan Penzias / Robert Woodrow Wilson  • 1979. Sheldon Lee Glashow / Abdus Salam / Steven Weinberg  • 1980. James Cronin / Val Logsdon Fitch  • 1981. Nicolaas Bloembergen / Arthur Leonard Schawlow / Kai Siegbahn  • 1982. Kenneth G. Wilson  • 1983. Subramanijan Čandrasekar / William Alfred Fowler  • 1984. Carlo Rubbia / Simon van der Meer  • 1985. Klaus von Klitzing  • 1986. Ernst Ruska / Gerd Binnig / Heinrich Rohrer  • 1987. Georg Bednorz / Karl Alexander Müller  • 1988. Leon M. Lederman / Melvin Schwartz / Jack Steinberger  • 1989. Norman Foster Ramsey Jr. / Hans Georg Dehmelt / Wolfgang Paul  • 1990. Jerome Isaac Friedman / Henry Way Kendall / Richard E. Taylor  • 1991. Pierre-Gilles de Gennes  • 1992. Georges Charpak  • 1993. Russell Alan Hulse / Joseph Hooton Taylor Jr.  • 1994. Bertram Brockhouse / Clifford Shull  • 1995. Martin Lewis Perl / Frederick Reines  • 1996. David Morris Lee / Douglas Osheroff / Robert Coleman Richardson  • 1997. Steven Chu / Claude Cohen-Tannoudji / William Daniel Phillips  • 1998. Robert B. Laughlin / Horst Ludwig Störmer / Daniel C. Tsui  • 1999. Gerardus 't Hooft / Martinus J. G. Veltman  • 2000. Žores Alfjorov / Herbert Kroemer / Jack Kilby

2001. – 2024.

2001. Eric Allin Cornell / Wolfgang Ketterle / Carl Wieman  • 2002. Raymond Davis Jr. / Masatoshi Koshiba / Riccardo Giacconi  • 2003. Aleksej Abrikosov / Vitalij Ginzburg / Anthony James Leggett  • 2004. David Gross / Hugh David Politzer / Frank Wilczek  • 2005. Theodor W. Hänsch / John L. Hall / Roy J. Glauber  • 2006. John C. Mather / George Smoot  • 2007. Albert Fert / Peter Grünberg  • 2008. Yōichirō Nanbu / Makoto Kobayashi / Toshihide Masukawa  • 2009. Charles K. Kao / Willard Boyle / George E. Smith  • 2010. Andre Geim / Konstantin Novoselov  • 2011. Saul Perlmutter / Adam Riess / Brian Schmidt  • 2012. David J. Wineland / Serge Haroche  • 2013. François Englert / Peter Higgs  • 2014. Isamu Akasaki / Hiroshi Amano / Shūji Nakamura  • 2015. Takaaki Kajita / Arthur B. McDonald  • 2016. David J. Thouless / Duncan Haldane / John M. Kosterlitz  • 2017. Rainer Weiss / Kip Thorne / Barry Barish  • 2018. Arthur Ashkin / Gérard Mourou / Donna Strickland  • 2019. Jim Peebles / Michel Mayor / Didier Queloz  • 2020. Roger Penrose / Reinhard Genzel / Andrea Ghez  • 2021. Giorgio Parisi / Klaus Hasselmann / Shukurō Manabe  • 2022. Alain Aspect / John Clauser / Anton Zeilinger  • 2023. Anne L'Huillier / Ferenc Krausz / Pierre Agostini